ti leptirici, klecave noge i ostalo traju koliko i zaljubljenost. nestane vremenom, ali dodju druge stvari puno znacajnije. presudne. kad leptirici nestanu, ili volis, ili si navikao ili ne volis. u prvom slucaju, povezan si onim sto nazivaju ljubav, tu dolazi i to povjerenje, postanes vezan, pocnes shvacati da ljudi vise ne pitaju gdje si, vec gdje ti onaj/ona. ne pitaju ides li, vec idete li. nisi vise sam i jedini, tvoja cjelovitost postane polovina. hm...
svejedno, nisi sam. postanes ovisnik. postanes mal. tako mal da sam sebe shokiras sto se pozalis i za obicnu glupost samo da bi nasao razumijevanje i zagrljaj. i vezu te tisuce stvari, i sve ih se vise gomila. i dokle god volis to gomilanje, veze te ljubav.
navika je po meni gora vec kad ne volis. ja se bojim navike, i ne bih htjela nikad da me ona veze. tu izgubis i onu polovinu koja je cinila tebe. a ako nakon svih tih leptirica, kad prestanu, shvatis da nema vise ni njih a kamo li ljubavi, tja nogom u guzicu, pa na drugi cvjetak. bit ce opet leptirica.
ovo bi bila moja filozofija, posljedica kasnih sati i gledanja preglupog filma
enivej, znas li sto je zanimljivo? kad otvoris njegov/njen mobitel i shvatis da 90% pjesama imas i ti na svom.
onda 
